Usta puna dobrih želja, Europe, demokracije

Mogli bismo biti cinični i reći da je knjiga Ane Ješe Perković samo još jedna od mnogih knjiga o Europskoj Uniji, koje se u posljednje vrijeme i dalje marno pišu bez obzira na to što našoj staroj i dobroj Europi trenutno i ne ide baš najbolje. Jednostavno, mnoge posvema uobičajene prakse ne funkcioniraju na pravi način. No upravo ova „oskudna vremena“ mogu predstavljati ne samo politički nego i teorijski izazov da se iznova kritički propita smisao daljnjih europskih integracija. Autorica nedvojbeno nema nikakvih iluzija glede trenutnih odnosa unutar EU. Ona je itekako svjesna da su neki, kao što je to slučaj s Velikom Britanijom, na referendumu, znači demokratskom voljom većine građana, donijeli odluku da njihova država tu veliku obitelj, koju je i sama desetljećima stvarala, definitivno napusti, a neki drugi takvo što bi također mogli uskoro učiniti. Naime, takva odluka, prije svega, ovisi isključivo o tome koja će politička opcija pobijediti na nekim budućim nacionalnim izborima. Sjetimo se samo ne tako davnih parlamentarnih izbora u Francuskoj, Emmanuel Macron vs. Marine Le Pen. Nismo posve sigurni bi li i danas u Francuskoj centristi pobijedili populiste/suvereniste. Neke države u toj obitelji ponašaju se pritom prilično slobodno, gotovo na način razmažene i neodgojene djece, što se reflektira tako što ta „razmažena djeca“ samo djelomice aktivno participiraju u rješavanju krize koja već duže trese EU, odnosno od svih europskih vrijednosti te države (Mađarska, Poljska, Slovačka) uzimaju samo one vrijednosti koje njima konveniraju.

Privatne bitke država
tzv. Zapadnog Balkana

I ne treba biti (odveć) kritičan spram ovih različitih europskih političkih strategija. One su posve razumljive, jer teško je očekivati da na rješavanje imigrantske krize Njemačka i Francuska – a riječ je o velikim nacijama i državama – gledaju očima Mađarske, Slovačke, Češke ili Hrvatske, koje su mnogo manje nacije i koje su tek odnedavno postale punopravnim članicama EU. Ukratko, njemački interesi najčešće nisu i hrvatski interesi. I te bi različite interese trebalo pokušati nekako harmonizirati, dovesti ih u neki svima prihvatljiv sklad koji ni na koji način neće dovesti u pitanje korektne odnose unutar EU (to podrazumijeva poštivanje interesa i „malih“, a koji zauzvrat neće svojim politikama bitno narušavati univerzalne vrijednosti na kojima se, konačno, ta Europa i temelji). Uvijek su najlošije solucije one u kojima „veliki“ nameću svoje interese, svoje partikularne projekcije budućih političkih i inih odnosa u EU, „malim“, financijski i politički slabijim članicama EU. Konačno, politička sudbina Hrvatske tijekom 20. stoljeća na najbolji mogući način svjedoči svu pogubnost (i kratkoročnost) rješenja, koja su se, prije svega, temeljila na argumentu (pri)sile, a ne na sili argumenta.

Izd. Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani–Sandorf, Zagreb, 2018.

A pored svih političkih i inih nesporazuma, koji uvelike opterećuju normalno funkcioniranje EU, odvija se i proces proširenja EU na zemlje Zapadnog Balkana (Srbije, BiH, Crne Gore, Albanije, Makedonije, Kosova). I sve te zemlje vode neke svoje privatne bitke. Društva i gospodarstva u tim zemljama itekako su osiromašena u odnosu na „stare“, ali i „nove“ članice EU, sve te zemlje, redovito, pripadaju zemljama visoke korupcije, organiziranoga kriminala, što sve i dalje bitno utječe na sve važnije odluke u tim tzv.zapadnobalkanskim državama. U njima vladajući režimi potpuno kontroliraju javni servis, mediji nisu slobodni, pravna država ne funkcionira, manjinska i ostala građanska prava najčešće su samo „mrtvo slovo na papiru“, izbori su samo djelomice slobodni i demokratski, vlada se na autoritativni način, pored političkih monopola postoje i monopoli u gospodarstvu, većina natječaja je namještena, u podjeli „plijena“ sudjeluju samo oni koji su bliski vladajućim. Naravno, u pristupnim pregovorima te se stvari pokušavaju kako-tako korigirati. Ali to ne ide nimalo jednostavno ni bezbolno. Otpori su veliki, jer su vladajuće elite svjesne da svaki ustupak, svaka koncesija zahtjevima izvana može dovesti do gubitka vlasti. A svaki gubitak vlasti znači opasnost da vladajući ministarske fotelje zamijene zatvorskim odjelima. Takvih radikalnih primjera „supstitucije ruha“ na ovim prostorima ima poprilično, pa onda nema mjesta čuđenju što su svi pristupni pregovori između europskih institucija vladajućih elita u tim zemljama prilično neugodni i što, za nijansu, predugo traju. (Slučaj pregovora Hrvatske i EU i više je nego paradigmatičan i taj „slučaj“ u ovoj knjizi ne samo što je sjajno opisan nego je na razumljiv način i objašnjen.)

Gubitak vjere
u Europsku Uniju

Ne treba biti odveć mudar i zaključiti da dugi i mučni pregovori dovode do toga da građani u tim zemljama gube povjerenje u Uniju, u njezine iskrene namjere, pa se i opravdani zahtjevi od strane EU doživljavaju kao običan europski kapric, kao velika nepravda, kao atak na teško stečen suverenitet „malih nacija/država“, na traženje „dlake u jajetu“, na selektivan i arbitraran pristup, jer mnoge od tih „obvezujućih tema“ nisu na pravi način apsolvirane ni u tim „velikim nacijama/državama“, od problema manjina, pa sve do integriranosti imigrantske populacije u ta društva, koja samo deklarativno inzistiraju na uključivosti, a u stvarnosti se tako ne ponašaju. Naime, i više je nego očita marginalizacija i diskriminacija, manje-više, svih manjina, posebice imigrantskih skupina, u svim segmentima zapadnoeuropskih društva, od proizvodnje, preko obrazovanja, pa sve do svakodnevnog života.

Ako na korektan način riješi svoj „kosovski čvor“, Srbija nikako ne smije biti amnestirana od rješavanja i nekih drugih jednako važnih političkih tema, kao što su npr. odnos prema nacionalnim manjinama i pitanja nestalih u Hrvatskoj

Sve ta opća mjesta ili „obvezne likove“ pregovaranja prolaze i zemlje Zapadnog Balkana (i taj geopolitički pojam trebalo bi kritički preispitati, ali to nije tema naše recenzije), ali bez obzira na prijašnja iskustva EU još ne odustaje od nekih svojih standarda. I mislimo da je to dobro, da sve zemlje kandidati za buduće članstvo moraju s odlikom položiti sve propisane ispite. Nikomu se ne smije gledati kroz prste, odnosno ni jedna ozbiljna tema, primjerice dijalog između Beograda i Prištine, ne smije biti izgovor da se neke druge, podjednako važne i obvezujuće teme, s jednakom pozornošću i jednakim angažmanom ne rješavaju. To će reći da Srbija – ako na korektan način riješi svoj „kosovski čvor“ – nikako ne smije biti amnestirana od rješavanja i nekih drugih jednako važnih političkih tema, kao što su npr. odnos prema nacionalnim manjinama (i hrvatskoj, i mađarskoj, i bugarskoj, kao i rumunjsko-vlaškoj) u svojoj zemlji ili pitanja nestalih u Hrvatskoj. Isti princip trebao bi vrijediti i za druge teme, kao što su to poglavlja o pravosuđu, trgovini, kulturi.

Analiza postsocijalističkih tranzicija

Drugim riječima, inzistiranje na demokratskim tranzicijama ni u zemljama Zapadnog Balkana ne smije imati alternativu. Stoga je posve u pravu profesor Damjan Mandelc, jedan od recenzenata knjige, kada kaže da „analiza postsocijalističkih tranzicija i demokratizacije kulminira u zaključnom poglavlju, gdje Ana Ješe Perković od slučaja do slučaja, od države do države, pokazuje kakve su prepreke i kakva obećanja vezana uz članstvo u razdoblju u kojem se čini da je Europska Unija izgubila motivaciju za dalja proširivanja (ponašanje Jean-Claudea Junckera, predsjednika Europske komisije, paradigma je skeptičnog odnosa prema ideji daljega proširenja EU na zemlje Zapadnog Balkana – op. Z. K.), nakon što se tijekom duljeg razdoblja bavila posljedicama niza unutrašnjih i vanjskih kriza, među kojima treba posebno istaknuti njezino hvatanje ukoštac s posljedicama financijske krize, migrantske krize, rata u Ukrajini (i slučaja Krim – op. Z. K.), onda, kao posljedice toga, i odnosa s Rusijom, s takozvanim Brexitom, s osnaženom antieuropskom retorikom u nizu država članica (Mađarske, Poljske, pa i Austrije – op. Z. K.) i s drugim izazovima s kojim se EU bavi u posljednje vrijeme.“

Ovdje ću se ukratko referirati na vlastito diplomatsko iskustvo. Naime, za vrijeme dok sam bio veleposlanik RH na Kosovu i Makedoniji, imao sam prilike svjedočiti „čudnoj“ praksi, gdje je u svakoj državnoj i stranačkoj instituciji na Kosovu, kao i u albanskom dijelu Makedonije, bilo posve normalno što su pored državnih simbola tih država, zastave i grba, bile postavljene i zastave EU, NATO-saveza, SAD-a, iako nijedna od tih zemalja nije bila članica ni EU, ni NATO-saveza, ali političke poruke bile su i više nego jasne i nedvosmislene, pa bi nam, prema tome, i neki geopolitički procesi u tim zemljama trebali biti posvema razumljivi.

Preporuka: ovu knjigu svakako pročitati! Tim više što sada sve teme i dileme budućnosti EU izložene u knjizi možemo čitati s vremenskim odmakom, jer mi smo od 1. srpnja 2013. punopravna članica europske obitelji. I sada je na nama da tu, ipak slatku činjenicu, na pravi način valoriziramo. Po mogućnosti, u svoju korist. Naime, nismo sigurni koliko smo mi te, u konačnici, pozitivne činjenice, uopće svjesni. Posebice u odnosu na političku budućnost regije.